PROBLEM HIPERINFLACIJE ODLIKAŠA


Nestanak klasifikacijskih ispita je doveo do toga da je ocjena odjednom postala jako važna.
Došlo je do velikih pritisaka na nastavnike da daju bolje ocjene. I, oni su te ocjene i dali. Hiperinflacija odlikaša, sama po sebi, ima i neke pozitivne stvari. Jedna je da velikom broju učenika govorimo "Vi ste najbolji" što nije loše za njihovo samopouzdanje. 
Međutim, ima tri velika problema: 
Neiskrenost: Sistem nije iskren prema svim tim odlikašima. Jer, jednostavno, nije istina da su baš svi oni najbolji. 
Nema gradacije: Ako je prosjek ocjena nekakva mjera uspjeha i ako se izražava na dvije decimale, tada je raspon mogućih "mjera" od 2.00 do 5.00. Dakle, 300 "nijansi" uspjeha. Međutim, ako više od 20% učenika ima prosijek 5.0 - znači da za jednu petinu učenika (i to onih najboljih!) gubimo tu gradaciju. 
Subjektivnost: Petica u gimnaziji nije isto što i petica negdje drugo što se tiče znanja, ali jest što se tiče bodova. S time da ovaj zadnji problem postoji neovisno o fenomenu hiperinflacije odlikaša, ali je ovako još izraženiji. 
Državna matura, u određenoj mjeri, riješava te probleme. Jedinstvena je za sve u državi, nema hiperinflacije ocjena i objektivna je. 
Državna matura riješava još jedan velik problem - transparentnost cijelog sistema. Kao što od državnih institucija očekujemo da nam daju na uvid svoje financijske izvještaje, šta su i kako radili, isl... Tako javnost mora imati uvid u to gdje je njihova škola u odnosu na ostatak države. Bolje škole trebaju biti nagrađene i bolji nastavnici trebaju biti nagrađeni. Neki sistem kriterija, jedinstven za cijelu državu, je potreban.

Uvođenjem jedinstvenih pismenih testova za svaki školski predmet, ujednačio bi se ocjenjivački kriterij; diferencijacija školskog uspjeha bila bi realnija i poštenija, a škola bi se rasteretila pritiska na ocjene, jer bi roditeljska intervencija bila uzaludna.